Article
Što je APARTID
Koji se postupci koriste za odlučivanje
o tome da li je neko bez državljanstva?
Mada Konvencija iz 1954. godine definiše lice bez državljanstva, ona ne
razrađuje postupak putem koga se utvrđuje koje lice nema državljanstvo. Stoga
je u interesu država i u interesu pojedinaca na koje bi se mogla primijeniti ova
Konvencija, da države usvoje zakonodavstvo koje će ih rukovoditi u tome kako
da identifikuju lica bez državljanstva. Takvo zakonodavstvo bi takođe trebalo
odrediti ko će biti taj ko će donositi odluke, te ustanoviti koje su to posljedice
identifikovanja lica bez državljanstva.
Neke države su usvojile izvršno zakonodavstvo koje imenuje posebne
agencije unutar vlade – službe koje se posebno bave azilom, izbjeglicama i
licima bez državljanstva – ili, na primjer, ministarstvo unutrašnjih poslova,
koje će ispitivati i rješavati slučajeve apatridije. Države koje nemaju posebno
zakonodavstvo kojim se uspostavlja postupak za potvrđivanje apatridije oformile
su upravni ili sudski organ kome je zadatak da utvrdi da li je neki pojedinac bez
državljanstva. Mnoge države, međutim, nemaju uspostavljen nikakav poseban
postupak. U mnogim od ovih slučajeva, pitanje apatridije često se javlja tokom
postupka za određivanje izbjegličkog statusa. Lica bez državljanstva mogu onda
biti «obrađena» unutar tog okvira, koji uključuje humanitarnu ili supsidijarnu
zaštitu. U stvari, lica bez državljanstva mogu se obavezati da svoju molbu
usmjere kroz azilski režim jednostavno zato što im na raspolaganju ne stoji
nijedan drugi postupak.
Neke države nemaju zasebne postupke u kojima se potvrđuje da dati
pojedinac nema državljanstvo, ali to pitanje može se javiti kada on zatraži
dozvolu boravka ili putni dokument ili ako je njegov zahtjev za azil odbijen i
podnosi se zahtjev za ostanak u zemlji azila na drugim osnovama.
U Francuskoj, postupak za priznavanje statusa apatridije sprovodi
Francuska služba za zaštitu izbjeglica i lica bez državljanstva (OFPRA)
(6), čiji je mandat da obezbijedi sudsku i upravnu zaštitu licima bez
državljanstva. Podnosioci zahtjeva svoj zahtjev moraju predati direktno
ovoj službi.
U Španiji, njihov «Zakon o strancima» predviđa da Ministarstvo
unutrašnjih poslova priznaje status apatridije u postupku koji je regulisan
«Kraljevskim dekretom». Podnosioci zahtjeva mogu se obratiti policijskoj
stanici ili Službi za azil i izbjeglice (OAR) (7). Nakon završetka istražne
faze, OAR sprovodi postupak, a zatim šalje svoju obrazloženu procjenu
Ministarstvu unutrašnjih poslova.
U Italiji, izvršni ukaz o izmjenama i dopunama «Zakona o državljanstvu» iz
1993. godine, koji je usvojen prošle godine, daje Ministarstvu unutrašnjih
poslova ovlašćenje da prizna status apatridije.
Bez posebnih postupaka za identifikovanje lica bez državljanstva,
nemoguće je utvrditi koliko slučajeva apatridije ostaje neidentifikovano, te je
zato nemoguće precizno utvrditi veličinu ovog problema.
(6) Akronim od francuskog naziva Office français de protection des
réfugiés et apatrides, prim. prev.
(7) Akronim od španskog naziva Oficina de Asilo y Refugio, prim prev.
18
Kakav dokazni materijal je potreban?
Od podnosioca zahtjeva generalno se očekuje da obezbijedi dokumentaciju
iz ambasade ili konzularnih predstavništava svoje «zemlje porijekla» - zemlje
rođenja ili zemlje koja mu je izdala prethodni putni dokument – kojom se potvrđuje
da taj pojedinac nije državljanin te države. Kao što je ranije navedeno, ovo nije
moguće uvijek. Ako kompletna dokumentacija nije na raspolaganju, neke države
mogu prihvatiti i druge dokazne elemente, kao što su pregledi relevantnih zakona o
državljanstvu i izjave koje su dali svjedoci i ostala treća lica. Potraga za informacijama
može zahtijevati kolaborativni pristup između raznih odjeljenja i ministarstava unutar
jedne države, te između raznih država.
U vrijeme sastavljanja ovog dokumenta, među državama nije postojao
harmonizovan pristup identifikovanju lica bez državljanstva. Pošto kriterijumi za
dokazivanje apatridije mogu varirati od države do države, pojedinac koji bi mogao
biti priznat kao lice bez državljanstva u jednoj državi, možda ne bi bio priznat kao
takav u nekim drugim državama.
UNHCR je 2005. godine objavio Izvještaj o primjeni Konvencije iz 1954. godine
u državama članicama Evropske unije. Istraživanjem je ustanovljeno da
većina država Evropske unije još uvijek nije uspostavila posebne mehanizme
za identifikovanje i priznavanje lica bez državljanstva. Umjesto toga, u tu
svrhu se uglavnom koriste azilski postupci, zbog čega nije moguće ustanoviti
veličinu problema apatridije unutar Evropske unije. Međutim, UNHCR je u
svom izvještaju naglasio pozitivne prakse na nacionalnom nivou, koje bi se
mogle iskoristiti za harmonizaciju postupaka za identifikovanje i priznavanje
takvih lica među državama Evropske unije i za usmjeravanje onih država koje
su već ratifikovale Konvenciju iz 1954. godine.
Ko bi trebalo da odlučuje o tome da li je neki pojedinac lice bez
državljanstva?
Za donošenje odluka o apatridiji trebalo bi imenovati kvalifikovano osoblje,
specijalizovano u oblasti apatridije, koje može nepristrasno i objektivno razmotriti
zahtjev i dokazni materijal kojim se taj zahtjev potkrepljuje. Postojanje centralnog
organa odgovornog za takve odluke, smanjilo bi rizik od nekonzistentnih odluka; takav
organ bio bi efikasniji u prikupljanju i širenju informacija o zemljama porijekla i kroz svoj
fokusirani rad mogao bi bolje razviti svoje stručno znanje za pitanja koja se odnose
na apatridiju. Odluka o statusu apatridije zahtijeva prikupljanje i analiziranje zakona,
propisa i prakse u drugim državama. Čak i bez jednog takvog centralnog organa,
donosioci odluka imaju korist od saradnje s kolegama koji poznaju zakonodavstvo o
državljanstvu i pitanje apatridije kako unutar vlade tako i u drugim državama.
Kako se pojedincu može omogućiti pristup postupku?
Konvencija iz 1954. godine ne obavezuje države da odobre zakoniti boravak
dok traje postupak u kome se odlučuje o statusu lica bez državljanstva. Međutim,
jednom kad se pojedinac već nađe na teritoriji neke države, odluka o statusu njegovog
državljanstva može biti jedini način da se identifikuje rješenje za njegove nedaće. Ako
se za pojedinca ustanovi da je bez državljanstva i ako ne postoji mogućnost povratka
u zemlju prethodnog uobičajenog boravka ili ako takva zemlja ne postoji, onda prihvat
u državu u kojoj se našao i neka vrsta zakonitog boravka mogu biti jedino rješenje.
19
Ako je pojedinac podnio zahtjev kojim traži da bude priznat kao lice bez
državljanstva ili ako vlasti pokušavaju da utvrde da li je on bez državljanstva ili ne,
onda je možda neophodno osigurati privremeni boravak dok je proces u toku. U
Konvenciji se ne navodi ništa o tome da li bi trebalo odobriti zakoniti boravak dok
se procjenjuje zahtjev za priznavanje statusa apatridije. Različite su prakse koje
postoje među državama u pogledu ovih specifičnih postupaka.
Princip primjerenog procesa zahtijeva da se podnosiocima zahtjeva daju
izvjesne garancije uključujući:
. pravo na pojedinačno ispitivanje zahtjeva u kome podnosilac zahtjeva
može učestvovati;
. pravo na objektivno tretiranje zahtjeva;
. vremensko ograničenje dužine postupka;
. pristup informacijama o postupku na jeziku koji podnosilac zahtjeva može
razumjeti;
. pristup pravnom savjetu i prevodiocu;
. pravo na tajnost informacija i zaštitu podataka;
. dostavljanje kako odluke tako i obrazloženja koji su doveli do nje; i
. mogućnost za osporavanje zakonitosti te odluke.
Neke kategorije podnosilaca zahtjeva za status apatridije, naročito djeca
bez pratnje, imaju posebne potrebe koje zahtijevaju distinktivna proceduralna
rješenja. Ova rješenja mogu uključivati imenovanje staratelja koji će zastupati ili
pomagati dijete bez pratnje dok traje upravni postupak.
Da li država može pritvoriti lice bez
državljanstva koje nema zakoniti boravak?
U normalnim okolnostima, lica bez državljanstva ne bi trebalo da budu
pritvorena. Pojedinci koji nemaju državljanstvo često nemaju ni identifikacione
isprave, kao što su državne lične karte ili pasoši, pomoću kojih se može utvrditi
njihov identitet. Čak i kada je zemlja prethodnog boravka identifikovana, često ta
zemlja neće odmah pristati da ponovo prihvati tog pojedinca. U takvim situacijama,
pritvaranje bi trebalo izbjegavati i trebalo bi mu pribjegavati samo u slučajevima
koji se decidno zasnivaju na nacionalnom zakonodavstvu koje je usklađeno s
međunarodnim pravom o ljudskim pravima. Prvo bi trebalo ispitati alternative
pritvaranju osim ukoliko ne postoji dokaz da te alternative neće biti efikasne za
predmetnog pojedinca.
Lica bez državljanstva koja nemaju odobren zakoniti boravak trebalo bi
pritvarati samo nakon što budu razmotrene sve moguće alternative. Ako vlasti donesu
iznimnu odluku da pritvore nekoga, trebalo bi da utvrde da li je pritvaranje razložno
i proporcionalno ciljevima koji se žele postići. Ukoliko se smatra neophodnim,
pritvaranje bi trebalo nametnuti samo na nediskriminirajući način i na minimalan
vremenski period. UNHCR može dati savjet u ovim slučajevima ako se isti zatraži.
20
Radna grupa za slučajeve proizvoljnog pritvaranja
Komisija za ljudska prava pri Ujedinjenim nacijama bavila se pitanjem uznemirujuće ekspanzije
proizvoljnog pritvaranja od 1985. godine. Ona je od Potkomisije za sprečavanje diskriminacije i zaštitu
manjina zatražila da detaljno prouči to pitanje i da joj podnese preporuke za redukovanje takvih praksi. U
isto vrijeme, briga o garancijama koje bi trebalo da uživaju sva lica koja su lišena slobode, manifestovala
se usvajanjem «Skupa principa za zaštitu svih lica koja se nalaze pod bilo kakvim oblikom pritvora ili
zatvora» (8) koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija u decembru 1988. godine. Slijedeći
preporuke koje su sačinjene u gore spomenutom izvještaju Potkomisije, Komisija za ljudska prava
je 1990. godin
Previous article:
Top 10 Bizarre Micronations (11 years ago)
Next article:
Tko sam ja? Who am I?, Ποιος είμαι; من أنا؟ (11 years ago)
About the game:
USA as a world power? In E-Sim it is possible!
In E-Sim we have a huge, living world, which is a mirror copy of the Earth. Well, maybe not completely mirrored, because the balance of power in this virtual world looks a bit different than in real life. In E-Sim, USA does not have to be a world superpower, It can be efficiently managed as a much smaller country that has entrepreneurial citizens that support it's foundation. Everything depends on the players themselves and how they decide to shape the political map of the game.
Work for the good of your country and see it rise to an empire.
Activities in this game are divided into several modules. First is the economy as a citizen in a country of your choice you must work to earn money, which you will get to spend for example, on food or purchase of weapons which are critical for your progress as a fighter. You will work in either private companies which are owned by players or government companies which are owned by the state. After progressing in the game you will finally get the opportunity to set up your own business and hire other players. If it prospers, we can even change it into a joint-stock company and enter the stock market and get even more money in this way.
In E-Sim, international wars are nothing out of the ordinary.
Become an influential politician.
The second module is a politics. Just like in real life politics in E-Sim are an extremely powerful tool that can be used for your own purposes. From time to time there are elections in the game in which you will not only vote, but also have the ability to run for the head of the party you're in. You can also apply for congress, where once elected you will be given the right to vote on laws proposed by your fellow congress members or your president and propose laws yourself. Voting on laws is important for your country as it can shape the lives of those around you. You can also try to become the head of a given party, and even take part in presidential elections and decide on the shape of the foreign policy of a given state (for example, who to declare war on). Career in politics is obviously not easy and in order to succeed in it, you have to have a good plan and compete for the votes of voters.
You can go bankrupt or become a rich man while playing the stock market.
The international war.
The last and probably the most important module is military. In E-Sim, countries are constantly fighting each other for control over territories which in return grant them access to more valuable raw materials. For this purpose, they form alliances, they fight international wars, but they also have to deal with, for example, uprisings in conquered countries or civil wars, which may explode on their territory. You can also take part in these clashes, although you are also given the opportunity to lead a life as a pacifist who focuses on other activities in the game (for example, running a successful newspaper or selling products).
At the auction you can sell or buy your dream inventory.
E-Sim is a unique browser game. It's creators ensured realistic representation of the mechanisms present in the real world and gave all power to the players who shape the image of the virtual Earth according to their own. So come and join them and help your country achieve its full potential.
Invest, produce and sell - be an entrepreneur in E-Sim.
Take part in numerous events for the E-Sim community.
